RIJEČ UREDNICE PROGRAMA

O jednoj kemijskoj čistionici

U mojoj ulici ima jedna mala kemijska čistionica. U njoj radi simpatična i radišna gospođa. Kad god dođem, ona je tamo. Ujutro, popodne, radnim danom, subotom. Samo je nedjeljom čistionica zatvorena. Gospođa čisti i pegla. Ljeti je unutra jako vruće jer nema klima-uređaja. Kaže gospođa: bar ne mora ići u saunu. A ne mora ni na fitness, kaže, jer stalno ide stubama u gornju prostoriju pa natrag dolje. I kaže ona meni kako bi voljela dobiti glavni zgoditak na lotu. Pomislili biste da se žena želi napokon odmoriti, a ne rintati iz dana u dan. I prevarili biste se. Zašto ona želi novac? Da bi uredila svoj radni prostor! Ona nije vlasnica, vlasnika nije briga, a nju muči što je prostor neuređen. Sin joj, sa svom sinovskom nježnošću, kaže da je šašava. A ja je razumijem.

Kad bih ja dobila veliku sumu novca na lotu, bojim se da ne bih rješavala problem gladi u svijetu niti osnovala zakladu za potrebite. Žao mi je, nisam neosjetljiva na bijedu i nevolju, ali ja bih taj novac uložila u lutkarski festival. Dolazile bi najbolje predstave iz cijeloga svijeta. Ne bih morala frustrirano škripati zubima što ne možemo u Zagreb dovesti odličnu predstavu jer je „preskupa“. Ma kako preskupa??? Odlična je!!! Ulagali bismo u promidžbu, dovodili publiku predstavama i predstave publici, i svi bi vidjeli što je lutkarstvo i što može.

Ali dosta sanjanja. Ako je mogao Hans Böhm, možemo i mi. A taj je običan mladić iz malog češkog sela zahvaljujući svojoj snalažljivosti uspio preživjeti i rat i još kompliciraniju poslijeratnu zbilju. Osim snage Hansa Böhma predstava zorno pokazuje snagu lutkarstva i na duhovit način priča ozbiljnu sagu o pojedincu u teškim vremenima služeći se lutkama i ljudima, pri čemu se lutke preobraćaju u rekvizite, rekviziti u likove, a ljudi i lutke u neprestanoj su interakciji.

Druga antiratna predstava vrlo duhovito i kroz naoko veselu igru ne libi se postaviti teška pitanja o ratu i pacifizmu, ne namećući gotove odgovore, a sve s pomoću nekoliko kaputa koji oživljavaju u rukama vještih glumaca i animatora.

Lutka ponekad nije svjesna da je lutka i da su njezinih pet duhova pet animatora koji daju život njezinom tijelu, emocijama i mašti. A lutkari, koji znaju da i naoko neživa stvar – lutka – ima dušu, itekako su svjesni da je imaju i životinje te mogu vrlo dirljivo prikazati osjećaje životinja koje ljudi maltretiraju u cirkusu.

U lutkarskome kazalištu obična užad ima snagu prikazati mit pun magije i strasti, o natprirodno velikoj ljubavi Medeje i Jasona i njihovoj zastrašujućoj, sveuništavajućoj mržnji. U lutkarskome kazalištu mjehuri nisu samo poslovični mjehuri od sapunice koji se učas rasplinu u ništavilo, nego, u kombinaciji s neortodoksnim kazalištem sjena, imaju snagu na miran, prelijep, meditativan način ispričati nježnu priču. A običan komad gline ima snagu zatraviti ne samo djetešcā od godine dana, za koja je predstava mišljena, nego i njihovu stariju braću i sestre, mlade roditelje, postarije bake i djedove, od kazališta još netaknutu publiku i prekaljene, ponekad i cinične, kazališne profesionalce. Malena djeca rado će gledati i raznovrsne, vrlo efektne svjetleće objekte i tragati za nestalim čarapicama. A veća djeca i svi mi odrasli uvjerit ćemo se kako se o vršnjačkom nasilju lutkom progovara mnogo snažnije nego svim snimkama stvarnih događaja.

Sva djeca, mala i velika, vidjet će kako biti zadovoljan svojim predugim tijelom i prekratkim nogama te kako se iz ružnog pačeta preobraziti u prekrasnog labuda. Predstave će nam pokazati da je malo veliko, i dati nam nadu da je moguće dočekati princa i pobijediti Zlu Neslogu. Ako ne u životu, a ono barem u kazalištu.

izv. prof. dr. sc. Livija Kroflin, urednica službenog programa