Lutaka ima otkad je svijeta i vijeka, i to u svim krajevima svijeta. Danas postoje stotine lutkarskih festivala. Postoji i PIF, stoji i postoji već pedeset i devet godina kao jedan od šest najstarijih europskih lutkarskih festivala. Pa nije to malo!
A zašto? Ponekad se pitam što smo uspjeli naučiti u tih pedeset i osam godina i što ćemo naučiti u ovoj, pedeset i devetoj.
Gledam predstave u raznim kazalištima i na raznim festivalima. Čini se da se vraćaju marionete, čak i one na dugim koncima. I uvijek su dočekane s oduševljenjem. Je li to zato što se divimo vještini marionetista ili nam se sviđa demonstracija manipuliranja?
Stolne lutke izravno animirane već su dugo popularne: kao da je njima najlakše manipulirati. A u posljednje vrijeme sve češće viđamo neanimabilne stolne lutke, figurice koje se mogu samo pomicati u prostoru s jednog mjesta na drugo. Ili pak maketno kazalište u kojem također lutkar ima potpunu kontrolu. Ili se samo tako čini.
A u svijetu ljudi sve više viđamo one koji se, bez trunke kritičnosti ili ikakvog vlastitog mišljenja, povode za trendovima, dopuštajući da ih nosi masa ili njima manipuliraju neki čudni političari. Kao da se mnoštvo ljudi, dapače cijele nacije, pretvaraju u skupne lutke: netko povuče konac, a cijela skupina lutaka radi isti pokret, gleda u istom smjeru, sve kimaju kao jedna i unisono pjevaju jedan te isti ton.
Podsjeća me to na onu karikaturu iz 18. stoljeća, koja je prikazivala svijet kao marionetsku predstavu u kojoj političari vuku konce građanstva. Nekad je to bio predmet šale. Danas nam je nekako ta šala prisjela.
Ali takav pokušaj manipulacije u kojoj se zahtijeva slijepa poslušnost lutaka zapravo je potpuna negacija lutkarstva. Lutke nisu glupe. Ne daju se izmanipulirati. Znaju se pobuniti. Pokazuju svoju volju. I zato predstave u kojoj lutkar pokazuje svoju moć i bahato želi lutke podrediti sebi, ne funkcioniraju.
Simbioza lutke i lutkara najbolji je primjer uspješne suradnje. Lutkar sluša lutku, zna što može, a što ne može, što želi, a što nikako ne želi. Dogovaraju se. Druže se, dugo i često, rade zajedno, upoznaju se, ispituju se…
U lutkarstvu je važno ono što se prikazuje, kao i ono kako, odnosno čime se prikazuje. Marionetama na dugom koncu, nestašnim guaratellama (tradicionalnim talijanskim ginjolima), neuhvatljivim sjenama, neanimabilnim figuricama ili pak lutkom koju animira šestero animatora. Ili bagerom. Da, i to smo vidjeli.
Lutke nesebično pružaju, a svatko će uzeti što može, želi i zna.
Što ćemo ponijeti s ovogodišnjeg PIF-a?
prof. dr. sc. Livija Kroflin,
urednica službenog programa
ČUDO OŽIVLJAVANJA NEŽIVOG (A je li doista neživo?)
Otkako je Bog zamijesio prvog čovjeka od praha zemaljskog i udahnuo mu dušu, čovjek ga pokušava imitirati. Legende, priče i fantazija pune su homunculusa, golemā i čudovišta poput onoga Frankensteinova. Ali ima toga i u svakodnevnom životu. Wendy Passmore-Godfrey naziva to „našom ljudskom sklonosti da animiramo predmete oko sebe, bilo da stavljamo riječi u usta svojemu psu ili šutnemo gumu kad nam se auto pokvari nasred ceste“. Kad bih se u djetinjstvu udarila u stol i uvrijeđeno plakala, govorili su mi: „Udri ti njega!“ Nisam to nikada učinila jer sam znala da je stol jači i da će on opet udariti mene. Upravo sam se na pasja kola posvađala sa staklenkom koja se nikako nije htjela otvoriti. Baš nije htjela! O tome što sve istresem umjetnoj neinteligenciji svoga laptopa kad pokazuje svoju volju, ne želim ni govoriti. Ipak je ovaj tekst pisan za pristojno društvo. Ljudi to znaju zvati zlobom mrtvih stvari. I svađaju se s njima. Rade to i oni koji bi se smrtno uvrijedili da im kažete kako je takvo ponašanje iracionalno, djetinjasto ili čak, ne daj, Bože, lutkarsko.
A lutkari se ne stide priznati da su duboko u sebi zapravo animisti. Možda neki od njih umišljeno vjeruju da su oni ti koji svojim „božanskim“ dahom oživljuju neživo, ali drugi znaju da i u naizgled neživoj stvari već postoji barem klica života. Oni je znaju iskoristiti i u njihovim rukama stvari zaista postaju žive. (U rukama onih drugih postaju nezgrapne.) Čini se da animističko (lutkarsko) mišljenje postaje sve popularnije. Gledam na televiziji zahodsku školjku koja se jada psihijatru, a prljava zdjela zove upomoć jer su nesavjesni ljudi cijelu noć ostavili na njoj ostatke hrane koja se skorila.
PIF već više od pola stoljeća pokazuje čudo oživljene materije, njezinu duhovnost i transcendiranje materijalnog svijeta. U predstavama se mogu vidjeti različiti načini na koje se to događa.
Na figurativne lutke najviše smo navikli, ali i one nas mogu iznenaditi. Vidjet ćemo tradicionalne marionete, koje se, iako sposobne za najrazličitije trikove i vještine, rijetko vide na lutkarskim pozornicama. Vjerojatno upravo zato što zahtijevaju posebnu vještinu. Vidjet ćemo kako balon postaje lik i dječakov najbolji prijatelj. Pas će progovoriti ljudskim jezikom. Sjekira koja će počiniti zločin nije samo sredstvo i nije samo rekvizit – i ona je lik koji ima vlastitu volju. Neke predstave pokazat će kako lutka, efektom očuđenja, može bolje prodrijeti u srž problema i izazvati jače emocije od živoga glumca. Likovi medvjedića i praščića djeci će na njima pristupačan način osvijestiti vlastita ponašanja u prijateljstvu: različitosti karaktera, svađanja i mirenja. Stolne lutke, naoko realistične, dopustit će i, inače nevidljivoj, gospođi Demenciji da i sama postane lik, a na publiku će, iako su im ruke tek veličine oraha, djelovati nevjerojatno snažno pobuđujući jake emocije, sućut i razumijevanje. Pa i predstava izvedena bez riječi gromoglasnom će tišinom rječito šutjeti o militarizaciji, ratu i golemoj tragediji u suigri figurativnih lutaka od kojih svakoj život udahnjuje više animatora.
Prisutnost zlih sila u današnjem svijetu, sa suvremenim motivom prijeteće transplantacije mehaničkih organa, zorno prikazuje predstava nastala na staroj legendi, kroz povijest bezbroj puta korištenoj u lutkarskim predstavama, o Mefistu i Faustu. Vidjet ćemo lutku s glavom odvojivom od tijela, koja će time pokazivati zbunjenost lika, njegove kontradiktorne osjećaje i nesnalaženje u novonastaloj situaciji. Komadići drveta najrazličitijih oblika stvorit će pravu šumu – vrlo lutkarsku šumu. U jednoj ludičkoj predstavi lutka je, doduše, ostala tek na razini znaka, ali živodajni dah cijeloj predstavi udahnjuje troje glumaca svojom nadahnutom igrom oko lutaka. Još jedna predstava vrlo glasnom tišinom progovara o aktualnom problemu migracija, a sve kroz lutku, živu igru, projekcije, akrobacije i maketno lutkarstvo. Kombinacijom žive igre i kazališta predmeta jedna predstava bavi se značenjem umjetnosti. Doista, kakav bi to svijet bio bez umjetnosti! A tek bez lutkarstva!
Mehaničke lutke obično smatramo automatima bez duše i jedva ih priznajemo kazališnim lutkama. A upravo će nam one pokazati fantastičan svijet srednjovjekovne gotike, pune tajni i čarolija, borbi, rata, zabava, vjenčanja, straha i radosti, ljubavi i ljepote.
Lutka uvijek treba i voli svog čovjeka. Ona zna pomoći glumcu, kao što i glumac svojim vještinama dopunjuje lutku. Lutka i glumac zajedno čine lik. U jednoj predstavi gledat ćemo glumce i njima slične male lutke, koje će svojim (iako ograničenim, ali vrlo svrsishodnim pokretima) naglašavati riječi, ponašanje i emocije svakog lika.
Pravo je čudo kako neanimabilne figurice mogu prikazati čitav jedan svijet s vrlo suvremenim problemima. Scena kao da je postavljena za dječju igru i glumci kao da se igraju: pomiču figurice i zaustavljaju ih u određenoj situaciji. Utoliko snažnije doživljavamo tragičan događaj, dublje promišljamo o svijetu u kojem živimo, o odgovornosti i drugim etičkim pitanjima. Uvučeni smo u taj svijet i osjećamo kao da bi bilo tko i svatko od nas mogao biti takva figurica kojom se poigravaju neki drugi.
Vjeru u lutku pokazuje i malo drukčija priča o Pinokiju, u kojoj od lutke ne postaje dječak, nego lik nestašnog dječaka predstavljen živom rukom s nataknutom kuglom kao glavicom izrasta u pravu lutku – javanku te se tako uklapa u društvo drugih lutaka.
Lutka nam zna otvoriti jedan drugi par očiju, staviti nove naočale, razderati nam srce ili ga zaliječiti, nasmijati nas do suza, rasplakati do smijeha, oštrooko i bez skrivanja, bez pardona, pokazati svijet onakvim kakav zapravo jest, a može ga i posve prirodno transcendirati. Lutka je čudesna. Lutka je lutka… je lutka.
prof. dr. sc. Livija Kroflin