RIJEČ UREDNICE PROGRAMA

Može li lutkarstvo spasiti svijet?

Nedavno sam na dar dobila knjigu američke autorice Johanne Smith, koja se bavi upotrebom lutke u obrazovnom procesu. Knjiga se zove Puppetry in Theatre and Arts Education i ima vrlo lijep podnaslov: Head, Hands and Heart. (Ne treba prevoditi, zar ne?) A najljepša od svega je njezina posveta: „Livija! Let’s save the world through puppetry!“ Ne, ne mislim da je žena skrenula i za sebe misli da je nekakav lutkarski Isus Krist. Ona je samo svjesna specifične snage koju ima lutkarstvo a koju nema nijedna druga umjetnost ni bilo kakva druga disciplina. Njezini učenici imaju sreću da to uče, da to kušaju, od malih nogu.

Lutkarstvo postoji otkad je svijeta i vijeka. I gotovo cijelo to vrijeme lutkari su bili pri posljednjem mjestu društvene ljestvice. Necijenjeni, šikanirani od velikih i moćnih, ali voljeni i rado gledani od srodnoga im puka. I uvijek snalažljivi. Mnogo su toga prošli, naučili su kako se snaći za večeru ako im ne dotekne novaca (možda ne uvijek na strogo legalan način), morali su naučiti kako se izboriti za vlastiti jezik („Istina, ja govorim njemački, ali moje lutke ne!“), priženili bi se u lutkarsku obitelj ako je to bio način da postanu profesionalni lutkari, zaobilazili bi raznorazne zakone da bi preživjeli i nastavili se baviti svojim zanatom. Bili su hrabri, oštra jezika, njihove su lutke govorile sve što ljudi od krvi i mesa nisu smjeli. I uvijek su pokazivali izrazitu izdržljivost i snalažljivost. Htjelo ih se ušutkati, pa im se zabranio dijalog u predstavi. Onda su počeli izvoditi monološke predstave. Kad su im zabranili bilo kakav govor, oni su ispisali tekst na plakatima. Kad im je zabranjeno pjevanje, oni bi se umiješali u publiku i pjevali tekst iz gledališta, često praćeni zadovoljnom publikom.

U posljednjoj minuti našega bivanja na ovome svijetu, u 20. stoljeću, sve se promijenilo. Lutkarstvo je postalo umjetnost. Grade se kazališta, rađaju se nove forme, eksperimentira se, pišu se ozbiljne kritike i ozbiljni teorijski radovi. U 20. stoljeću i PIF je bio drukčiji. A sada je… drukčiji. Snalazi se, ali teško je živjeti kletvu „Dabogda imao pa nemao“.

Čini se da je ovaj uvodnik, atipično, prilično ozbiljan. Valjda su takva vremena.

Pa ipak…

Lutkari i njihove predstave i dalje daju nadu, kao što se vidi i na ovogodišnjem PIF-u. Dok god ima lutkara koji ne idu za časti i vlasti, nego su spremni uložiti dane i noći i mjesece u svoju predstavu, minuciozno izrađivati scenografiju i brusiti svaki detalj animacije i režije, misliti i osjećati, baviti se problemima svoga vremena, dotle će lutkarstvo cvasti, publika će zajedno s predstavom i misliti i osjećati, plakati i smijati se. Živjeti.

izv. prof. dr. sc. Livija Kroflin, urednica službenog programa