RIJEČ UREDNICE PROGRAMA
57. Međunarodni festival kazališta lutaka - PIF
FORENZIČARKA IZ KEMIJSKE ČISTIONICE I ELEKTRIČAR KIRURG
O gospođi iz kemijske čistionice iz svoje ulice već sam pisala. Ima još. Neki dan odnijela sam joj na čišćenje bluzu i pokazala neku mrljicu o kojoj pojma nisam imala od čega je ni kako se tamo našla. Ona ju je pažljivo gledala i razvijala teoriju od čega bi mogla biti, jer se drukčije čisti mrlja od krvi, drukčije od ovoga, drukčije od onoga. Boja je takva i takva, boja se mijenja pod utjecajem ovoga ili onoga… Ja to ne znam ni ponoviti. Ali ona je znala sve. Rekla sam joj da je prava forenzičarka. Svidjelo joj se.
Prije više godina pokvarila mi se električna grijalica, već prilično stara i izlizana. Ne odustajem lako ni od ljudi ni od stvari i zamolila sam svog električara da je pogleda. On je bio vrlo pristojan i nije komentirao ni izgled ni starost moje grijalice, nije rekao da je bacim u smeće, nego se on bacio na posao (I on je iz vremena kad su se stvari popravljale, a ne bacale.) Cijelu ju je rastavio, poslagao sve žice i šarafiće i s beskrajnim strpljenjem stao spajati neke žičice. Rekla sam mu da se ponaša kao pravi kirurg. Svidjelo mu se.
Mogla bih i o frizerki koja zna sve o kosi čim je vidi: je li gusta, rijetka, suha, masna, kruta, podatna, prima li boju brzo ili polagano, kako će reagirati, na koji je način treba šišati ili češljati i uopće što joj mora napraviti da bi dobila željeni oblik. Moram joj reći da je prava šaptačica kosi.
Takvih je majstora još. Rijetki su i utoliko dragocjeniji.
I kakve sad veze imaju čistioničarke, električari, frizerke i ini majstori svog zanata s lutkarskim predstavama i PIF-om? Velike. Na PIF-u predstavljamo majstore lutkarskog zanata. Pri čemu, kad kažem zanat, mislim na majstorstvo najvišega stupnja.
Na ovogodišnjem PIF-u predstave se bave najrazličitijim temama: pobjedom nad smrću prepariranjem (?), sveprisutnim ratovima, čovjekom rodom, razbojnikovom kćeri, zemljom papira i knjiga, sizifovskim poslom pronalaženja samoga sebe, letećom kućom, gruzijskim rodoljubljem, slonićem koji je zaljubljen u žabu i u kišu, lanetovim odrastanjem, izbjeglicama, stvaralačkom krizom, tajnim vrtom koji liječi rane u duši dvoje nesretne djece, vukom koji voli kolače, a ne žilave bake, nestašnom pčelicom koja postaje odgovorna pčela, trijumfalnom pobjedom nad Zlom Neslogom, zgodama i nezgodama snalažljivog Petrice Kerempuha, čak i životom u Jugoslaviji.
Pritom uz klasične lutke u predstavama možemo vidjeti i originalne preparirane životinje, dokumentarce, kazalište predmeta, kazalište sjena, crno kazalište, animaciju u troje, suigru glumca i lutke na različite načine.
Možda će se neke od predstava učiniti kontroverznima. Ali neću reći koje!
Ono što se dugo nije dogodilo na PIF-u, a što mu ove godine daje posebnu boju, okus, miris i čar, jest zamjetna prisutnost hrvatskih lutkarskih predstava. Već ih dugo nije bilo u tolikom broju toliko dobrih! Dokaz je to da se i u našem lutkoglumištu rađaju majstori kojima nije teško „spajati žičice“ ma koliko trajalo da se nađe pravi spoj. Nije im teško danima istraživati kako da lutka animirana u troje uvjerljivo sjeda, hoda i diše, a svaki od animatora osjeća drugu dvojicu i spreman je unaprijed predvidjeti njihove kretnje. Nije im teško napraviti stančić po mjeri lutke i opremiti ga malenim sudoperom i slavinom iz koje teče prava voda, malenim hladnjakom u kojem su mrkvice, mlijeko i jaja, malenim računalom, malenim čajnikom… i još bezbrojem malenosti koje izazivaju velik dojam. Nije im teško danima intervjuirati roditelje, djedove i profesore o životu u bivšoj državi i mukotrpno raditi na vrlo zahtjevnoj dramaturgiji. Nije im teško istražiti izbjegličku krizu, udisati pijesak i gurati lice u blato, jer – imaju „volju bagera“. Sve je više glumaca lutkara, a polako i lutkarskih redatelja koji neštedimice ulažu fizičke i psihičke napore da bi ostvarili predstavu kakvu žele i pritom su sretni, kao, uostalom, i publika, čak i onda kad joj u slapovima teku suze.
O jednoj takvoj redateljici kritičarka Olga Vujović kaže: „Pri tome ona ne štedi ni sebe, ni glumce, ni publiku, njezini postupci su jasni i beskompromisni i, koliko se sjećam, nikad joj nije bilo teško zavrnuti rukav i iščupati nam srce.“[1]
Urednica službenog programa prof. dr. sc. Livija Kroflin
[1] Redateljica je Tamara Kučinović, predstava Šapat duše, a tekst je pod naslovom Što nam treba? Volja bagera! objavljen na portalu Kritikaz 30. siječnja 2024.
