MEMENTO TEI VIGATO (Silba, 1953. – Zadar, 2024.)
Premišljala sam kako se javiti, mobitel ili pak pismo činili su mi se nametljivim kada je do mene stigla vijest o Teinoj bešćutnoj bolesti. Uvodno “kako si” bilo je posve neprikladno. I sve sam prepustila vremenu i sudbini, braneći se kukavički od navale uspomena na naše prijateljske susrete koji su kroz godine postajali sve prisniji u razmjeni misli o viđenim predstavama, protkani tek nekom iskričavom riječju iz intimnog svijeta.
Tea je uvijek imala definirano mišljenje od kojeg je teško odstupala. Dopuštala bi tek neke blage korekcije i zatim bi, poslije podugačke stanke, jasno i uvjerljivo razvijala svoje argumente povijesne i teoretske naravi. Sitne građe i gipkog koraka prenosila je svoj životni optimizam na sugovornika, a njezino ponešto suho, ali izražajno, lice uvijek je bilo spremno na osmjeh koji je zračio toplinom i ukazivao na moguće rješenje.
Naoko bi se reklo samozatajna Dalmatinka predana morskim vizurama rodnoga otoka (Silba, 1953.) koja studira na Filozofskom fakultetu u Zadru (Hrvatski jezik i bibliotekarstvo) i kao docentica na Odsjeku za izobrazbu učitelja i odgojitelja Sveučilišta u Zadru predaje kolegije iz lutkarstva, scenske kulture i starije hrvatske književnost, ali odlučna i vatrena u posvemašnjoj odanosti kazalištu i to lutkarstvu, posebno istaknutoj umjetničkoj grani u njezinu profesionalnom i životnom sjedištu. Autorica četiriju knjiga već u prvoj po redu “Metodički pristupi scenskoj kulturi” (2011.), pokazala je veliko znanje scenske kulture, zasnivajući stajališta na aktualnim teorijama i njihovoj primjeni u hrvatskom lutkarstvu, iznoseći lucidne analize i zaključke. Misao joj je rasla iz povijesnog i suvremenog kretanja Kazališta lutaka u Zadru, a podatke je uporno i zaigrano provjeravala u kazališnoj pismohrani, oduševljena otkrićem nečeg novog u materijalu koji je upućivao na preciznu dopunu već poznatih činjenica.
Digla je spomenik entuzijastu i lutkaru vještaku Milu Gatari, proanalizirala predstave Zvonka Festinija, i genezu poetike Luka Paljetka, uspomoć njegovih tekstova koji su ostali u rukopisu ili u autorskom fragmentu. Bavila se i djelom Marina Carića koji je književno i scenski Kazalište lutaka u Zadru uveo u središte umjetničkog interesa. Iskrenost odnosa spram lutkarski inovativnom izrazu postojano praćenje aktualnih predstava, pojava novih tema i aktera, vodi je ka spoznaji suštinske interaktivnosti lutkarstva i scenske umjetnosti, što znalački dokumentira u knjizi “Zadarsko lutkarstvo za 21. stoljeće” (2022.). Sljubljenost glumca i predstave u različitim estetski i interpretativno pulsirajućim inačicama osvijetlila je u monografiji “San putujućeg glumca – Zlatko Košta”. (2022.), Tankoćutno isprepletanje obiteljskih korijena i etnografski spontanih obilježja lutkarstva pokazuje slojevitost njezinih skrovitih osjećaja i oduženje kraju podrijetla, sažela je u eseje i znanstvene rasprave u knjizi “Silbenske kulturoške teme” (2023.).
Knjige, recenzije, društveni angažman (predsjednica kulturnog vijeća grada Zadra), izlaganja na znanstvenim skupovima (Krležini dani u Osijeku, Dani hvarskog kazališta), stručno sudjelovanjem na manifestacijama i festivalima (Lidrano, SLUK, 2019. i 2021., neostvareni 57. PIF
2024.) nasljeđe je pretvoreno u riječ, koje nam je ostavila vrsna teatrologinja i plemenita osoba i isto tako ga ponijela sa sobom u Vječnost u vrelim danima kolovoza 2024. godine.
U Zagrebu, kolovoz 2024.; dr. sc. Antonija Bogner-Šaban
