Riječ urednice programa

Riječ urednice programa Istaknuto

  • Pročitano 180 puta

Godina kušnji i pošasti


Teško će biti napisati ovaj uvodnik bez upotrebe prostih riječi. A ne može ih se izbjeći, jer nam je takva stvarnost. Sve nam je nešto na k i na p. Puna su nam usta korone. Mali je virus promijenio naše živote, naše misli i naš rječnik. Pozdravljamo se iz daljine, ne grlimo se, ne sjedimo jedni do drugih. Smanjujemo programe, podrezujemo festivale, ostavljajući im tek nekoliko grana. Uz pandemiju, Zagreb je zadesio i potres, pa poplava, a požari divljaju uz obalu. U očekivanju ostalih biblijskih pošasti ipak se trudimo živjeti život.


Zagrepčani pokazuju svoj vedar duh hvaleći se kako su sada prvi red do mora, mjere vodostaj rijeka kod Britanca i Miramarske, očekuju da ZET kao prometalo uvede podmornicu i objavljuju raspored plovidbe trajekata na liniji Jelačić plac – Črnomerec i ostalih. Vicevi o koroni ispunili su mi cijelu jednu mapu. Od njih mi je najdraži onaj o pandi, koji u prosjeku jede dvanaest sati u danu; budući da čovjek u karanteni jede kao panda, skovan je izraz pandemija.


Takav je duh i lutkarima stoljećima pomagao u raznim nevoljama. A bilo ih je. Potucali su se oni od nemila do nedraga, često više gladni nego siti; preživjeli su i kugu i rat i glad; preživjeli su razne cenzure, i svjetovne i crkvene, koje su znalački znali izigrati; od potucala i smetala, doduše uvijek zabavnih, razvili su se u vrhunske umjetnike. I PIF je svašta preživio, od malog festivalića, preko teških godina kad je opstao samo zahvaljujući dobrim ljudima koji su sudionike primali u vlastite domove, pa sve do rata i poraća. Uspio se održati svake godine, pa će, nadamo se, i ove. U smanjenom obliku, doduše, jer nekih smo se već izabranih kazališta morali odreći zbog epidemiološke situacije u njihovim državama, a neki su nam bili... hm, malo preskupi. Ali o novcu nećemo, penezi su prosta riječ. Kao, uostalom, i problemi. Problema nema. Ima samo izazova!


I u tako malom PIF-u zadivljuje domišljatost lutkara i raznolikost lutkarskih formi. Lutke poprimaju razne oblike. Pokazuju se, na primjer, kao igračke: u jednoj predstavi nježne i tople, igraju se s najmanjom djecom i s njima pjevaju pjesmice i broje brojalice, u drugoj u ironičnom obratu prikazuju savršenu manipulaciju, a u trećoj nas figurice podsjećaju na djetinjstvo jer i pričaju priču o hrabrim dječacima i njihovim problemima. Tihi dječak tih je zato što je gluh, pa je cijela predstava, koja je njegova priča, u jedinstvu sadržaja i forme ispričana pokretima ruku i prstiju, što podsjeća na znakovni jezik. Vidjet ćemo zatim ljude i njihove sjene kako zajednički pričaju priču prisjećanja; druga će se pak priča odvijati pred našim očima crtana na pijesku. Ruke kao lutke nismo vidjeli još od čuvenog Yvesa Jolyja na 7. PIF-u i Claudia Cinellija na 18. PIF-u, a sada ćemo ih ponovno vidjeti i to u izvedbi jednoga studenta Akademije za umjetnost i kulturu. Uz lutke glume i tako elementarni predmeti kao što su kartoni za jaja, ali lutkama pomaže i sofisticirana moderna tehnologija: kamera omogućuje pogled izvana i drukčiji kut gledanja. (Što bi nam i u životu vrlo često dobro došlo.) Ima, dakako, i klasičnih lutaka, ali ima i predstava bez lutaka, kao što je odgovor na korona-situaciju i opet jednog studenta s AUK. Predstave bez lutaka, ali potpuno lutkarske! Animacija tijela, sjena, pijeska, ruku, predmeta... Sve se više pokazuje korisnost izraza kazalište animacije, koji će jednom možda i zamijeniti naziv kazalište lutaka.


Sve što je nabrojeno, očekujemo vidjeti na ovogodišnjem PIF-u. Možemo se samo nadati da od trenutka pisanja ovoga uvodnika pa do održavanja PIF-a više neće biti promjena ni daljnjih otkazivanja.
Bez prostih riječi nismo mogli, takva je realnost, ali ovaj uvodnik ipak možemo završiti hepiendom i jednom nadasve finom riječi: Nakon pandemije, potresa i poplave Zagreb će zadesiti – PIF!

izv. prof dr. sc. Livija Kroflin, urednica službenog programa